PRVI DIO
VJEROVANJE
Ulomak sa freske u katakombama Priscile u Rimu, s pocetka III. stoljeca: prvi umjetnicki prikaz Svete Djevice.
Ova se slika ubraja medju najstarije slike krscanske umjetnosti, a predstavlja sredisnju istinu krscanske vjere: otajstvo Utjelovljenja Sina Bozjega od Djevice Marije.
Lijevo se primjecuje lik covjeka, koji pokazuje na zvijezdu nad Djevicom s djetetom: to je prorok, vjerojatno Bileam, koji navjescuje da ” zvijezda izlazi od Jakova, od Izraela zezlo se dize” (Br 24,17). U prikazu dolazi do izrazaja iscekivanje Staroga zavjeta i vapaj palog covjecanstva za pojavom Spasitelja i Otkupitelja.
To se prorostvo ostvarilo u rodjenju Isusa, utjelovljenog Sina Bozjega, zacetog po Duhu Svetom, rodjenog od Djevice Marije. Marija ga radja i dariva ljudima; po tome je ona najcistija slika Crkve.
PRVI ODSJEK
“VJERUJEM” – “VJERUJEMO”
26 Kad ispovijedamo svoju vjeru, kazemo na pocetku: “Vjerujem” ili “Vjerujemo”. Zbog toga, prije nego li izlozimo vjeru Crkve, i to onako kako se u Vjerovanju (Credo) ispovijeda a u bogosluzju slavi, kako se djelatno zivi obdrzavajuci zapovijedi te kako dolazi do izrazaja u molitvi, pitamo se sto znaci “vjerovati”. Vjera je covjekov odgovor Bogu, koji mu se objavljuje i dariva, pruzajuci istodobno covjeku preobilno svjetlo u trazenju zadnjeg smisla zivota. Prema tome najprije cemo promotriti ovo covjekovo trazenje (glava prva), zatim bozansku Objavu po kojoj se Bog covjeku ocituje (glava druga), te na kraju sam odgovor vjere (glava treca).
PRVO POGLAVLJE
COVJEK JE “OTVOREN” ZA BOGA
I. Ceznja za Bogom
27 Ceznja za Bogom upisana je covjeku u srce, jer je od Boga i za Boga stvoren. Bog nikad ne prestaje covjeka privlaciti sebi. Samo ce u Bogu covjek pronaci istinu i blazenstvo za cime neprekidno traga:
“Posebno bitna crta ljudskog dostojanstva jest ta sto je covjek pozvan u zajednistvo s Bogom. Vec od samog svog postanka covjek je pozvan da stupi u dijalog s Bogom, jer samo stoga postoji sto ga je Bog iz ljubavi stvorio i sto ga iz ljubavi stalno uzdrzava. Covjek ne moze punim zivotom po istini zivjeti ako tu ljubav slobodno ne prizna i ako se svome Stvoritelju ne povjeri”.[1]
28 Odvajkada, pa sve do nasih dana, ljudi su na mnogo nacina izrazili svoje trazenje Boga kroz svoje vjerske nazore i religiozna ponasanja (molitve, zrtve, obrede, razmatranja, itd.). I pored toga sto ovi izrazajni oblici mogu biti viseznacni, oni su toliko opceniti da se covjeka moze obiljeziti kao religiozno bice:
Bog “od jednoga sazda cijeli ljudski rod da prebiva po svem licu zemlje; ustanovi odredjena vremena i medje prebivanja njihova da traze Boga, ne bi li ga kako napipali i nasli. Ta nije daleko ni od koga od nas. U njemu, doista, zivimo, micemo se i jesmo” (Dj 17,26-28).
29 Ali tu “intimnu i zivotnu povezanost s Bogom”[2] moze covjek zaboraviti, ne priznati i cak izricito odbaciti. Takvi stavovi mogu imati najrazlicitije uzroke:[3] pobunu protiv prisutnosti zla u svijetu, neznanje ili vjerski nehaj, brige za svjetovno i za bogatstvo,[4] los primjer vjernika, misaone struje protivne vjeri i naposljetku teznju covjeka gresnika da se, iz straha pred Bogom, sakrije[5] te izmakne njegovu pozivu.[6]
30 “Neka se raduje srce onih sto traze Gospodina” (Ps 105,3). Iako covjek moze zaboraviti ili odbaciti Boga, Bog ipak neumorno svakoga covjeka zove, da ga trazi, da zivi i nadje srecu. No to trazenje zahtijeva od covjeka puni napor uma i ispravnost volje, “srce iskreno” kao i svjedocanstvo drugih koji ce ga nauciti traziti Boga.
“Velik si, Gospodine, i hvale dostojan veoma; velika je tvoja snaga, i mudrosti tvojoj nema mjere. I hvaliti te zeli covjek, sicusan djelic tvoga stvorenja, covjek koji svuda sa sobom nosi svoju smrtnost, koji nosi sa sobom svjedocanstvo svoga grijeha i svjedocanstvo da se oholima protivis. Pa ipak te zeli hvaliti covjek, sicusan djelic tvoga stvorenja. Ti ga potices da trazi radost hvaleci tebe, jer si nas stvorio za sebe, i nemirno je srce nase dok se ne smiri u tebi”.[7]
II. Putovi k spoznaji Boga
31 Buduci da je stvoren na sliku Bozju i pozvan da upozna i ljubi Boga, covjek koji Boga trazi otkriva neke “putove” da bi dosao do spoznaje Boga. Oni se nazivaju takodjer “dokazima za opstojnost Bozju”, ne u smislu prirodoznanstvenih dokaza, vec u smislu “konvergentnih i uvjerljivih obrazlozenja” koja nam omogucuju doci do prave sigurnosti.
Ti “putovi” koji nas priblizuju Bogu imaju kao ishodisnu tocku stvorenje: materijalni svijet i ljudsku osobu.
32 Svijet. Polazeci od gibanja i nastajanja, iz kontingencije, iz reda i ljepote svijeta moze se spoznati Boga kao izvor i svrhu svemira.
Sveti Pavao s obzirom na pogane tvrdi: “Sto se o Bogu moze spoznati, ocito im je: Bog im je ocitovao. Uistinu, ono nevidljivo njegovo, vjecna njegova moc i bozanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima vidi” (Rim 1,19-20).[8]A sveti Augustin kaze: “Ispitaj ljepotu zemlje, mora, prorijedjena i svugdje prisutna zraka; ispitaj ljepotu neba(…) ispitaj sve te stvari. Sve ce ti odgovoriti: Gledaj nas samo i promotri kako smo lijepe! Njihova je ljepota kao njihov hvalospjev (‘confessio’). No, ta stvorenja, tako lijepa a ipak promjenljiva, tko ih je stvorio ako ne netko tko je lijep (`pulcher’) a nepodlozan mijeni?”[9]
33 Covjek. Svojom otvorenoscu prema istini i ljepoti, svojim smislom za moralno dobro, svojom slobodom i glasom svoje savjesti, svojom ceznjom za beskonacnim i za srecom covjek postavlja pitanja o Bozjoj opstojnosti. U svemu tome on zamjecuje znakove vlastite duhovne duse. Buduci da je “klica vjecnosti sto je u sebi nosi, nesvediva na samu materiju”,[10] covjekova dusa moze imati svoje porijeklo samo u Bogu.
34 Svijet i covjek svjedoce, da nemaju u sebi samima ni svoj prvi uzrok ni svoj zadnji cilj, nego da imaju udjela u Bicu koje nema ni pocetka ni svrsetka. Tako, ovim razlicitim “putovima” covjek moze spoznati da postoji neka stvarnost, koja je prvotni uzrok i zadnja svrha svega, “a sto svi nazivlju Bogom”.[11]
35 Covjek ima sposobnosti koje mu omogucuju da upozna opstojnost osobnoga Boga. Ali da bi usao u neki odnos prisnog prijateljstva s Bogom, Bog se htio covjeku objaviti i dati mu milost da tu Objavu u vjeri prihvati. “Dokazi” za opstojnost Bozju medjutim mogu pripraviti na vjeru i dovesti do zakljucka kako se ona ne protivi ljudskom razumu.
III. Spoznaja Boga po ucenju Crkve
36 “Nasa sveta majka Crkva cvrsto drzi i uci da se Bog, pocelo i svrha svih stvari, moze s prirodnim svjetlom ljudskog razuma sigurno spoznati iz stvorenih stvari”.[12] Bez te sposobnosti covjek ne bi mogao prihvatiti Objavu Bozju. Covjek ima tu sposobnost jer je “na sliku Bozju” stvoren.[13]
37 Pa ipak je covjeku, u povijesnim okolnostima u kojima se nalazi, veoma tesko upoznati Boga samim svjetlom svoga razuma.
“Jer, premda je ljudski razum, po sebi, stvarno sposoban da dodje do istinite i do sigurne spoznaje, da postoji jedan, osobni Bog, koji svojom providnoscu uzdrzava i upravlja svijetom, te da postoji prirodni zakon, sto ga je Stvoritelj u nasa srca usadio, ipak taj isti razum nailazi na mnoge poteskoce da se uspjesno i plodno sluzi ovom svojom prirodnom moci. Jer istine, koje se ticu Boga i odnosa ljudi s Bogom, potpuno nadilaze red vidljivih stvari, i kad trebaju utjecati na ljudsko djelovanje i oblikovati zivot, traze od covjeka zrtvu i odricanje. U nastojanju da dodje do tih istina ljudskom pak umu smetaju ne samo utjecaj osjetila i maste, nego i neuredne teznje, koje su posljedica istocnoga grijeha. Zato se dogadja, da ljudi glede tih pitanja rado uvjeravaju sami sebe, da je neistinito ili barem dvojbeno ono, sto oni nece da bude istinito”.[14]
38 Zbog toga je potrebno da covjek bude prosvijetljen Objavom Bozjom ne samo u onome sto nadilazi njegovo shvacanje, nego i u “vjerskim i cudorednim istinama, koje ljudskom razumu nisu po sebi nedohvatne, da bi ih, u sadasnjem polozaju ljudskog roda, svi mogli spoznati bez teskoca, s cvrstom sigurnoscu i bez primjese ikakve zablude”.[15]
IV. Kako govoriti o Bogu?
39 Priznavajuci ljudskom razumu sposobnost da upozna Boga, Crkva izrazava uvjerenje, da je moguce svim ljudima i sa svima ljudima govoriti o Bogu. To je uvjerenje podlogom za njezin dijalog s drugim religijama, s filozofijom i znanostima, ali takodjer s nevjernicima i ateistima.
40 Buduci da je nasa spoznaja o Bogu ogranicena, to je isto tako i nas govor o Bogu. Mozemo govoriti o Bogu samo polazeci od stvorenja i primjereno nasem ogranicenom ljudskom nacinu spoznavanja i razmisljanja.
41 Sva stvorenja imaju odredjenu slicnost s Bogom, na najosobitiji pak nacin covjek koji je stvoren na sliku i priliku Bozju. Razlicita savrsenstva stvorenih bica (njihova istinitost, dobrota i ljepota) odrazavaju dakle beskrajno Bozje savrsenstvo. Stoga mozemo govoriti o Bogu polazeci od savrsenosti njegovih stvorenja, “jer prema velicini i ljepoti stvorova mozemo, po slicnosti, razmisljati i o njihovu Tvorcu” (Mudr 13,5).
42 Bog nadilazi svako stvorenje. Treba dakle neprekidno govor o Bogu prociscavati od svega sto je ograniceno, slikovito, nesavrseno, da se “neizrecivi, neshvatljivi, nevidljivi, nedokucivi” Bog[16] ne zamijeni s nasim ljudskim predodzbama o njemu. Ljudske rijeci nece nikada dosegnuti Otajstvo Bozje.
43 Kad tako govorimo o Bogu, nas se govor doduse izrazava na ljudski nacin, ali stvarno on dosize samoga Boga, a da ga ipak ne moze izreci u njegovoj beskrajnoj jednostavnosti. Trebamo sebi posvijestiti, da “se ne moze istaci neka slicnost izmedju Stvoritelja i stvorenja a da se izmedju njih ne opazi jos veca razlicitost”,[17] te da “o Bogu ne mozemo dokuciti ono sto On jest, nego samo sto On nije, i kako se druga bica postavljaju prema njemu”.[18]
Ukratko
44 Po svojoj naravi i pozivu covjek je religiozno bice. Buduci da dolazi od Boga i da ide Bogu, covjek zivi posve ljudskim zivotom samo u svojem slobodnom odnosu s Bogom.
45 Covjek je zato stvoren da zivi u zajednistvu s Bogom, u kojem nalazi vlastitu srecu: “Kad budem zdruzen s Tobom svim svojim bicem, necu imati boli ni napora, i zivot ce moj biti ziv, sav pun Tebe”.[19]
46 Kad osluskuje poruku stvorenja i glas vlastite savjesti, covjek moze steci sigurnost da postoji Bog, uzrok i svrha svega.
47 Crkva uci da se jedinog i istinitog Boga, naseg Stvoritelja i Gospodina, moze sa sigurnoscu upoznati po njegovim djelima prirodnim svjetlom ljudskog razuma.[20]
48 O Bogu mozemo stvarno govoriti, polazeci od mnogostrukih savrsenosti stvorova, po kojima su oni slicni beskrajno savrsenom Bogu. No nas ograniceni govor ne moze iscrpsti Bozjeg Otajstva.
49 “Stvorenje bez Stvoritelja nestaje”.[21] Stoga vjernici znaju da ih Kristova ljubav tjera da donesu svjetlo zivoga Boga onima koji ga ne poznaju ili odbacuju.
[1] II. VATIKANSKI SABOR, Gaudium et spes, 19.
[2] Isto.
[3] Usp. isto, 19-21.
[4] Usp. Mt 13,22.
[5] Post 3,8-10.
[6] Iv 1,3.
[7] SV. AUGUSTIN, Confessiones, 1, 1, 1.
[8] Usp. Dj 14,15-17; 17,27-28; Mudr 13,1-9.
[9] SV. AUGUSTIN, Sermones, 241, 2; PL 38, 1134.
[10] II. VATIKANSKI SABOR, Gaudium et spes, 18; usp. 14.
[11] SV. TOMA AKVINSKI, Summa theologiae, I, 2, 3.
[12] I. Vatikanski sabor: DS., 3004; usp. 3026; II. VATIKANSKI SABOR, Dei Verbum, 6.
[13] Usp. Post 1,27.
[14] PIO XII, Enciklika Humani generis: DS 3875.
[15] Isto, 3876; usp. I. vatikanski sabor: DS 3005; II. VATIKANSKI SABOR, Dei Verbum, 6; SV. TOMA AKVINSKI, Summa theologiae, I, 1, 1.
[16] Liturgija sv. Ivana Zlatoustog, Anafora.
[17] IV. lateranski sabor (1215), DS 806.
[18] SV. TOMA AKVINSKI, Summa contra gentiles, 1, 30.
[19] SV. AUGUSTIN, Confessiones, 10, 28, 39.
[20] Usp. I. vatikanski sabor, DS 3026.
[21] II. VATIKANSKI SABOR, Gaudium et spes, 36.