ŽIVI ŽIVOT PUNIM PLUĆIMA

ŽIVI ŽIVOT PUNIM PLUĆIMA

Bild.jpeg

Razgovaraju luđak i mudrac. Kaže luđak: „Prijatelju, samo jednom se živi.“, a mudrac mu odgovara: „Tako je, prijatelju, samo jednom se živi.“ I jedan i drugi su potpuno u pravu. Ovdje na zemlji imamo samo jedan život, koji, nažalost, nema opciju premotavanja unatrag ili brisanja. Nije baš da se rodimo kao tabula rasa koja je skroz bijela (ipak se rodimo s nekim genetskim osobinama koje ne možemo mijenjati kao i to da se rodimo u određenoj okolini koja ima svoje „osobine“), ali svakako naš način života ispisuje stranice u našoj knjizi života. Što je mislio luđak pod tim da se samo „jednom živi“? On je tip koji živi od danas do sutra, ne mareći za budućnost i posljedice koje bi ta budućnost mogla donijeti radi sadašnjeg „življenja života“. Često su to ljudi koji prije svega tjelesno i materijalno stavljaju na prvo mjesto: želim uživati u piću koliko god ja hoću, želim uživati u svom vremenu ovoga svijeta, bez ikakvih pritisaka i obveza, želim imati sve što poželim, želim, želim, želim… i to tako ide u beskonačno… Moje želje i moje JA je UVIJEK na prvom mjestu. Mudrac pak, poznavajući luđakovu predodžbu „življenja života“ zabrinuto potvrđuje njegov iskaz, jer čovjek upropaštava svoj život. Smisao života nije „IMATI“ nego „BITI“. Biti slobodan nije isto što i živjeti život bez obveza. Opijati se nije isto što i uživati u čašici dobroga vina (to najbolje znaju somelijeri, kušači vina, koji iz par laganih guca prepoznaju kvalitetu i sortu grožđa od kojeg je vino napravljeno). Imati auto ne garantira sigurnu vožnju. Ali biti oprezan vozač da. Imati novac ne garantira prijateljstvo. Ali biti iskren da. Imati sebe na prvom mjestu ne garantira sreću u životu. Ali biti drugima pomoć i podrška da. Imati sve materijalne stvari na svijetu ne garantira dobru zabavu, mir u srcu, sreću, ljubav. I mudrac to zna… Živjeti život punim plućima je balans između duhovnog i materijalnog, balans između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Toliko je lijepih stvari na ovome svijetu koje čovjeka čine sretnim, recimo, osmijeh djeteta. Toliko topao, besplatan. Jednostavno predivan. Dijete nije sretno radi igračke, nego je sretno kad su roditelji s njim i zajedno provode vrijeme u igri i smijehu. Svi smo mi djeca, i ne trebaju nam igračke (u prvom redu), treba nam ljubav i pažnja jer imati igračku ne garantira radosnu igru. I na kraju… Što reći, ljudi u životu mogu imati sve i biti siromašni, ali isto tako nemati sve u životu i biti najbogatiji na svijetu. Ako je izbor tvoje sreće „IMATI“ tada ćeš veoma malo živjeti život punim plućima, ali ako je tvoj izbor „BITI“ tada ćeš živjeti život punim plućima. Poslušati mudraca ili luđaka? Pa, već u pitanju krije se odgovor, zar ne?


Piše: Ana Zupčić i Šime