JEDINO VJERA MOŽE NADVLADATI SVAKI STRAH PA I OD SMRTI

JEDINO VJERA MOŽE NADVLADATI SVAKI STRAH PA I OD SMRTI

bbimagehandler.jpeg

Evanđelje je radosna vijest. Bog sam nam govori: ne bojte se, ja sam s vama. Kad smo u nekoj nevolji i muci, kako je onda lijepo i utješno čuti od prijatelja i ljudi koji nas vole: ne boj se, ja sam s tobom, pomoći ću ti, sve će to dobro završiti. A kad nam te riječi kaže sam Bog, onda se čovjek ne treba tjeskobno brinuti ni zašto. Bog je jači od svega. On je svemoguć. Njemu ništa nije nemoguće. Prijatelji nas mogu tješiti i željeti nam dobro, ali su često i oni nemoćni. Međutim, Bog u kojeg mi vjerujemo može sve, a što je još važnije, to je Bog koji nas neizmjerno voli, koji nas je stvorio za puninu života, za ljubav koja nikada proći neće. 

Advent ili došašće je vrijeme radosnog iščekivanja Onoga koji ima doći, kojeg je sam Bog poslao. Prorok Izaija kaže: Evo Boga vašega, on sam hita, žuri se da nas spasi. Naša je sreća u tome što je Bogu više stalo do našeg spasenja nego li nama samima. Sada je čas da se i mi trgnemo iz svoje lijenosti i mlakosti, pa da se i mi požurimo u susret Bogu koji dolazi.

Prorok Izaija kaže neka se uzraduje pustinja i zemlja sasušena. Ovo je snažan slikovit govor koji hoće reći kako je naša duša često kao pustinja i zemlja sasušena ako nije prožeta Bogom. Bog može tu pustinju pretvoriti u plodnu zemlju. Bog nas preko proroka Izaije ohrabruje da se odvažimo odlučno krenuti prema Njemu. Budite jaki, ne bojte se! – temeljna je poruka Božja preko proroka Izaije. 

Kako se uklanja strah iz našeg života? Vjerom! Vjera i strah se nalaze u dinamičkom ekvilibriju. To znači što je veća vjera, manji je strah i obratno, što je manja vjera, veći je strah. Prema tome, suprotnost vjeri nije toliko nevjera, nego strah. Čovjek koji nema vjere, on olako postaje žrtva raznih strahova i tjeskoba. Temeljni strah koji hrani sve druge strahove je strah od smrti. Njega jedino vjera može nadvladati. Strah bježi iz našeg srca onoga časa kad se posve opredijelimo za Boga i Njemu prepustimo kormilo svoga života.

“Prepusti Gospodinu putove svoje i on će sve voditi”, čitamo u jednome psalmu. Kad se tako posve prepustimo Bogu, onda sve ono što nam se događa u životu ne može poremetiti naš unutarnji mir koji nam Bog daje. Pa i onda kad nam se događaju teške stvari, razne muke i nevolje, mi ćemo sačuvati taj dubinski mir jer vjerujemo da će sve to dobro završiti. 

Sveti Pavao je izrekao jednu veliku i utješnu istinu kad je napisao: “Onima koji ljube Boga, sve se okreće na dobro”. Koliko puta smo to već iskusili. A veliki talijanski književnik Alessandro Manzoni to je izrazio lijepim riječima. U svom djelu Zaručnici, on donosi ovu istinitu misao: “Dragi Bog nikada ne oduzima radost svojoj djeci, osim ako im još veću ne sprema”. Takav je Bog u kojeg mi kršćani vjerujemo. Želi nam i sprema dobro i onda kad mi to ne znamo i ne očekujemo. To je Bog koji naše nevolje i muke okreće na naše dobro, koji i samu smrt pobjeđuje i uvodi nas u život koji nikada neće završiti, koji će vječno trajati. 

Vrijeme u kojem se sada nalazimo jest idealna prilika da i sami još više povjerujemo u takvog Boga koji nas neizmjerno ljubi. Svoju vjeru ćemo najbolje posvjedočiti tako da se u dobroj i skrušenoj ispovijedi oslobodimo grijeha koji je jedina zapreka koja nas udaljava od Boga i ne dopušta nam da osjetimo njegovu ljubav u svome životu. 

Kad smo se pomirili s Bogom, onda je još potrebno dopustiti da nas prožmu njegove misli, da se u svemu što budemo činili najprije upitamo što Bog o tome misli i da odlučimo onako kako nas Duh Sveti nadahne. Prožeti Duhom Božjim moći ćemo prepoznati Isusa koji dolazi da nas spasi. 

U Evanđelju čujemo kako je Ivan Krstitelj iz zatvora u kojem se nalazio poslao svoje učenike Isusu da ga upitaju je li on onaj koji ima doći ili drugoga da čekaju. Isus je odgovorio Ivanu svojim djelima: slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju. Takva djela može učiniti samo Onaj koji od Boga dolazi. Ivan je to shvatio i prihvatio. 

Na nama je da dopustimo Isusu da ista djela čini i danas u nama. I danas je puno slijepih koji trebaju progledati, hromih koji trebaju prohodati i gluhih koji trebaju čuti. Teško je biti slijep u doslovnom smislu. Međutim, to još nije tragično. Poznajem ljude koji su slijepi, ali vide nekim drugim očima daleko bolje i dalje od nas koji nismo slijepi. Važno je vidjeti bit stvari, vidjeti i otkriti put koji vodi u život vječni. 

Isus je svjetlo svijeta. On prosvjetljuje svakog čovjeka, kaže sv. Ivan u svome evanđelju. Samo Isus ima moć uskrsnuti čovjeka na život, izbaviti ga iz smrti i uvesti u puninu života vječnoga. Isus nam otvara skrivene oči da otkrijemo smisao svoga života, da prepoznamo Isusa kao Onoga koga Bog šalje da nas spasi.

Ivanovo pitanje Isusu: “Jesi li ti onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo”, aktualno je i za nas danas. Naime, i prije i poslije Isusova rođenja bilo je raznih proroka, stvarnih i umišljenih velikana koji su svijetu nudili sreću. 

I danas je mnogo ideologija koje žele zagospodariti čitavim čovjekom, a ne mogu mu dati ono što mu je najpotrebnije. Novokomponirane religije nude nam mir, ali ne mogu darovati život, obećavaju ozdravljenje tijela, ali ne i duše. Obećavaju novi život, ali ne mogu dati novo rođenje bez kojeg nema novog života. Samo Onaj koji je put, istina i život ima pravo zagospodariti čitavim našim bićem jer samo On može dati ono što je obećao. Samo evanđelje koje je Isus navijestio smije potpuno obuzeti naš duh, dušu i tijelo jer svakome od njih daje zadatak i nagradu. 

Svojim utjelovljenjem Isus je prihvatio sve što je ljudsko i svojom žrtvom omogućio da sve to postane proslavljeno u Bogu. Zato je Isus jedini Spasitelj kojeg čovječanstvo treba. Njemu je Ivan Krstitelj pripravljao put propovijedajući istinsko obraćenje srca. To je poziv i svima nama. Isus dolazi svima, ali učinke njegova dolaska osjećaju samo oni koji ga istinski prime, koji mu povjeruju i dopuste mu da uđe u njihov život. 

Onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja. Neka nas Duh Sveti prožme, udijeli nam milost iskrenog kajanja i autentičnog obraćenja kako bismo poniznim i čistim srcem primili Isusa i osjetili spasonosnu milost njegove prisutnosti u nama, već ovdje na zemlji i kroz čitavu vječnost. 


AUTOR: PATER MIJO NIKIĆ, SJ