P.S. VOLIM TE ILI JEDNA POSVE NEOBIČNA KOLUMNA

P.S. VOLIM TE ILI JEDNA POSVE NEOBIČNA KOLUMNA

do-you-love-me_personalityhacker.jpeg

Napomena: Tekst koji slijedi u potpunosti je djelo fikcije.

Ovoga puta Katarina neće napisati kolumnu. Ovdje je pored mene, spava, laptop joj je ostao na koljenima. U njezinu obranu, prije nego je zadrijemala, doista je razmišljala o kolumni i mučila se s temom jako dugo dok na koncu nije odustala moleći mene da joj pomognem. Tada je zaspala. Napokon! Kako da joj pomognem s kolumnom kada cijelo vrijeme nešto brblja i kalkulira? Sada imam vrijeme da i ja s vama nešto podijelim; s tobom, dragi čitatelju. Evo, malo sam Katarinu bolje pokrio da se ne probudi od hladnoće prije nego dovršim. Dakle, stvar je ozbiljna. Želim s tobom porazgovarati o korizmi. Svake godine u ovo vrijeme mučiš se s nekim svojim odlukama za korizmu. Kažeš da ćeš se odreći čokolade, kave, odlaska u kafiće i/ili klubove, psovki i svačega nečeg, svašta od vas čujem… Sve je to lijepo ako činiš iz ljubavi prema meni. I nastavi to činiti. Ali znaš, to mi ipak nije najvažnije. Najvažniji si mi ti. Najvažnije mi je kakav si u odnosu prema sebi, drugima i meni. Ne želim da to što ćeš se na par tjedana odreći čokolade i kave bude opravdanje i olakotna okolnost za to što nisi posvetio samoga sebe meni u vrijeme ove priprave za najsvetiju svetkovinu tvojega spasenja. Za svetkovinu moje ljubavi prema tebi. Ja sam Bog, i znam uskraćuješ li mi se. Tvoje čokolade, kave i kafići neće mi zamazati oči. Zato ti sada pišem, da ti kažem tek ponešto od mnoštva onoga što ti želim reći, za ovu korizmu i za svaki dan tvojega života.

Sjećaj me se. Promisli o svim onim trenutcima kada si u najdubljoj dubini svojega srca osjetio moju ljubav. Da, to sam bio Ja. Govorio si samome sebi da umišljaš i tko zna što sve ne, ali nisi zaboravio. Ne, nikako. Jer Ja ti ne dam da zaboraviš. Stajao sam posred svemira tvojega bića i pjevao iznutra pjesmu života. Sjećaj se tih trenutaka. Ljubi ih. I uzvrati mi. Želim da to učiniš mnogo puta ovu korizmu.

Želim da se više smiješiš. Ali ne podrugljivo, ne oholo, ne ledeno ni suzdržano, nego s onim smiješkom koji izvire iz tvoje nutrine i penje se odvažno i radosno sve do tvojih usana i očiju te svijetliš kao božićna jelka. Znaš na što mislim? Takav smiješak imaš kada te netko koga voliš nečim razveseli i obdari. Tako volim taj tvoj smiješak. Želim da se više tako smiješiš, svima, i onda kada ti je teško i kada to ne želiš – jer sve koje susrećeš Ja ti šaljem kao dar umotan u posve običan papir. Tvoj smiješak je razmotavanje toga obična papira i otkrivanje mojega dara. Smiješi se tim smiješkom da otkriješ kakva ti sve čuda i milosti darivam svakoga dana po drugima.

Želim da budeš zahvalan na onome što imaš. Zamisli da se sutradan probudiš samo s onime za što si mi danas zahvalio. Reci – što bi sve imao? Otvori svoje oči, pogledaj oko sebe i vidi s koliko sam te ljepote i dobrote okružio. Tu su ljudi koje te vole i koji su spremni žrtvovati se za tebe. Prihvaćaš li njihovu ljubav i uzvraćaš li je, ili je odbijaš, kao što i moju odbijaš tako često?

Otvori oči za dobro koje možeš učiniti. Svakoga dana dajem ti mnogo prilika da učiniš djelo dobrote, ljubavi i nježnosti. Možda je u pitanju tek najneznatnija gesta, pogled, smiješak, riječ ili pak djelo. Budi pozoran na te trenutke kada trebaš dati nešto od sebe. Jer svaki put kada odgovoriš, nebo se raduje zbog tebe i u tebi, tako da ti to možda i ne znaš, a cijela tvoja nutrina ispunjena je milošću.

Ah, ima još mnogo toga, ali ovo je dosta za sada. Katarina me ometala u pisanju, strašno škripi zubima dok spava. Evo, počela se i pomicati, ubrzo će se probuditi. Vrijeme je da zaključimo. Ti koji čitaš, ne zaboravi ove moje želje za korizmu. Prepiši ih sebi. Pročitaj ih često. Sjeti se da sam tu, kraj tebe, i da želim da budeš posve moj, kao što sam i ja posve tvoj i za tebe. Ako tako budeš činio, ja ću ti dati i ti ćeš svakoga dana sve više uviđati što trebaš činiti da budeš svetiji. Pozivam te da budeš moj prijatelj kao što su to bili veliki ljudi vjere o kojima si čitao, David, Salomon, Mojsije i drugi, ili pak moji apostoli. Oni nipošto nisu bili savršeni, ali prepoznali su moju Ljubav kojom ljubim svakoga čovjeka i dopustili su mida ih ljubim i tako vodim kroz život, da ih oblikujem i ispravljam njihove putove. To je korizma, to je post – dopustiti svom Bogu da te ljubi, i da te u toj ljubavi oblikuje. Takav post želim. Takav mi je post mio. Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. To čini i živjet ćeš!

P.S. Volim te.


Piše: Katarina Gugić